Veronikina vjera

Kršćanska predaja govori da je Isus primivši njezin rubac, prislonio platno na svoje izranjeno lice, a kada joj ga je vratio, na njemu je ostao utisnut otisak Njegova lica. Tradicija kaže da i samo ime Veronika dolazi od latinskih i grčkih riječi vera icon, što u prijevodu znači „prava slika“.

Piše: dr. Drago Župarić, Katolički tjednik

Dok u ovim svetim i radosnim danima slavimo veliku kršćansku svetkovinu – Uskrsnuće Gospodinovo, naš pogled neizbježno putuje unatrag, prema danima koji su prethodili ovom slavnom jutru. Slavlje Uskrsa, to otajstvo pobjede života nad smrću i svjetla nad tamom, nezamislivo je i nepotpuno bez sjene križa. Ne možemo u potpunosti razumjeti blještavilo, snagu i nadu prazna groba ako barem na trenutak ne zastanemo na prašnjavim, surovim i krvavim ulicama jeruzalemske Via Dolorose – Križnoga puta.

Među brojnim postajama koje vjernički narod stoljećima s ljubavlju moli, posebno se izdvaja šesta: Veronika pruža Isusu rubac. Taj prizor, iako ga ne nalazimo izričito i doslovno opisana u evanđeljima, duboko je ukorijenjen u kršćanskoj predaji, pobožnosti i samom srcu vjerničkog naroda. U njemu se na jedinstven način susreću neizmjerna Božja patnja i iskrena ljudska suosjećajnost, ljudska slabost i božanska snaga ljubavi.

Prema drevnoj kršćanskoj tradiciji, Isus je koračao prema Kalvariji, mjestu svoga pogubljenja, u stravičnim mukama. Bio je izbičevan do neprepoznatljivosti, okrunjen trnjem i slomljen pod težinom drveta križa. Njegovo lice, ono isto lice koje je nekoć zračilo božanskom, nebeskom svjetlošću na gori Preobraženja, sada je bilo unakaženo od udaraca, prekriveno slojevima znoja, prašine s jeruzalemskih ulica, ljudske pljuvačke i svete krvi. Prorok Izaija stoljećima je ranije, u svojim vizijama o Sluzi Patniku, potresno zapisao: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali... prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama“ (Iz 53,2-3) Upravo takav, izranjen i odbačen, Isus je prolazio uskim ulicama okružen bučnom svjetinom.

Svjetina je, kroz cijelu ljudsku povijest, uvijek ista: često je bučna, okrutna, povodljiva i rijetko pravedna. Dok mnoštvo uz Križni put gleda taj prizor, na djelu je čitav spektar ljudskih reakcija. Neki promatraju iz puke znatiželje, privučeni tuđom nesrećom; drugi iz zlobe i trijumfa, poput farizeja koji su dočekali svoju „pobjedu“; a većina gleda iz čistog straha, birajući sigurnost i ostanak u masi. Anonimnost mase pruža lažan osjećaj zaštićenosti. Ljudski je strah paralizirajući. Sigurnije je šutjeti kada nepravednik sudi Pravedniku, sigurnije je ne isticati se. Sjetimo se samo kako su se i sami apostoli, Isusovi najbliži prijatelji, u strahu za vlastite živote razbježali.

Vjera koja ne ostaje po strani

No, iz tog mora straha, mržnje i ravnodušnosti istupa jedna žena. Njezino je ime VERONIKA. O njoj ne znamo mnogo iz povijesnih knjiga, ne znamo njezino podrijetlo, ni obiteljski status, ali kršćanska tradicija pamti ono najvažnije – pamti njezino hrabro srce. Njezin lik nadilazi povijesne granice i postaje univerzalna slika svakoga čovjeka koji se usuđuje prići Kristu u času Njegove patnje. Veronika ne ostaje samo pasivni promatrač. Njezina vjera nije glasna ni spektakularna, ona ne drži govore, ne postavlja teološka pitanja svjetini i ne traži logična objašnjenja za nepravdu koja se događa. Njezina vjera je čin – tih, ali nevjerojatno odlučan.

Hrabrost milosrđa

Što znači Veronikin iskorak? Približiti se osuđeniku na smrt u Rimskom Carstvu značilo je riskirati vlastiti život, riskirati prijezir, osudu, a možda i udarce bičem od ruke grubih rimskih vojnika. No, Veronika ne kalkulira. Ljubav koja izvire iz istinske vjere nikada ne računa. Veronika nas uči hrabrosti milosrđa. U svijetu koji nam često sugerira da je milosrđe znak slabosti, ona pokazuje da je za milosrđe potrebna najveća snaga. U trenutku kada je Isus najviše iznuren, izrugivan i osuđen, ona probija kordon, prilazi mu i briše mu lice jednim običnim komadom platna.

Susret pogleda

U toj se kratkoj, naizgled prolaznoj epizodi događa nešto teološki i ljudski predivno: događa se susret pogleda. Buka svjetine u tom trenutku kao da prestaje. Isus, iznuren i iznemogao, susreće pogled žene koja ga ne gleda s osudom, niti s ispraznim sažaljenjem, nego s dubokim, djelotvornim milosrđem. U tom njezinu pogledu nema straha, samo čisto suosjećanje.

MN/ Otisak Kristova lica u nama

Kršćanska predaja govori da je Isus primivši njezin rubac, prislonio platno na svoje izranjeno lice, a kada joj ga je vratio, na njemu je ostao utisnut otisak Njegova lica. Tradicija kaže da i samo ime Veronika dolazi od latinskih i grčkih riječi vera icon, što u prijevodu znači „prava slika“. Međutim, taj rubac nije samo pobožna relikvija pred kojom zastajemo; on je najsnažniji znak unutarnje preobrazbe. Veronika nije samo obrisala Isusovo lice – Isus je u tom trenutku „otisnuo“ sebe u njezinu dušu. I tu se krije jedna od najdubljih poruka ove postaje: Bog se uvijek, bezrezervno daruje onima koji se ne boje približiti mu se u Njegovoj patnji. U božanskoj logici male stvari i male geste imaju neizmjernu, vječnu vrijednost.

Lice koje tražimo

Čitava se Biblija može promatrati kao neprestana ljudska potraga za Božjim licem. Psalmist u Starom zavjetu usrdno moli: „Tražim lice tvoje, Gospodine“ (Ps 27,8) Sveti papa Ivan Pavao II. također je često isticao u svojim nagovorima kako moderni čovjek mora iznova tražiti Kristovo lice. Ali gdje ćemo ga danas naći? Koliko puta tražimo Boga samo u onome što je lijepo, uspješno, sjajno i sigurno? Očekujemo ga u trijumfu, a On nam dolazi u poniženju. Veronika prepoznaje to lice upravo tada kada je ono najviše izobličeno. Ona ne traži savršenstvo, nego istinu. Ne traži moć, nego ljubav. I zato ga nepogrješivo prepoznaje. Njezin lik poziv je današnjem vjerniku da otvori svoje duhovne oči.

Biti kršćanin danas znači imati Veronikinu vjeru. Znači imati hrabrosti istupiti iz mase koja osuđuje, ismijava ili jednostavno ignorira, te prići onome tko pati. Mi, naravno, ne možemo riješiti sve svjetske probleme. Ali svi mi, bez iznimke, možemo pružiti „rubac“

Poziv današnjem vjerniku

Dok razmišljamo o Veroniki u svjetlu Uskrsa, moramo se zapitati: što ovaj događaj znači za nas, današnje katolike, za ljude 21. stoljeća? Svijet u kome živimo, nažalost, prečesto sliči na onu bučnu, hladnu i ravnodušnu jeruzalemsku svjetinu. Ljudi se udaljuju jedni od drugih, zatvaraju se u svoje svjetove. A istodobno i danas se svuda oko nas odvija bezbroj križnih putova. Koliko je samo ljudi u našoj neposrednoj blizini pritisnuto teškim životnim križevima? To su bolesni u bolnicama i domovima, usamljeni starci koje nitko ne posjećuje, zaboravljeni, siromašni koji jedva spajaju kraj s krajem, odbačeni od društva, nepravedno osuđeni, ostavljeni od vlastitih obitelji... U njihovim očima, u njihovim patnjama zrcali se lice Kristovo. Sam Isus nam je to jasno i nedvosmisleno rekao ostavivši nam to kao mjerilo po kome ćemo biti suđeni: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40).

Biti kršćanin danas, autentično živjeti svoju vjeru, znači imati Veronikinu vjeru. Znači imati hrabrosti istupiti iz mase koja osuđuje, ismijava ili jednostavno ignorira, te prići onome tko pati. Mi, naravno, ne možemo riješiti sve svjetske probleme. Ne možemo izliječiti sve teške bolesti, niti možemo zaustaviti sve ratove, siromaštvo i nepravde ovoga svijeta. Ali svi mi, bez iznimke, možemo pružiti „rubac“. Naši današnji rupci naše su male geste ljubavi: obrisati nečiju suzu, uputiti toplu riječ utjehe onomu tko je u žalosti, darovati svoje vrijeme usamljenu susjedu makar na pola sata, strpljivo i s ljubavlju njegovati bolesna člana obitelji, nasmiješiti se prolazniku. Svaki put kada s ljubavlju i suosjećanjem pristupimo čovjeku u nevolji, mi brišemo lice samome Kristu. I svaki put kada to učinimo, na našem se srcu, baš kao na Veronikinu platnu, sve dublje i jasnije utiskuje Kristov lik. Tako postajemo sličniji Njemu. To je istinski put svetosti koji nije rezerviran za izabrane, nego je dostupan svakom čovjeku koji ljubi.

Uskrsna perspektiva

Iako se ovaj dirljivi događaj zbiva na putu prema križu, u najmračnijem danu povijesti, on u sebi već nosi svijetlo sjeme Uskrsa. Slava Uskrsnog jutra rađa se iz patnje Velikog petka. Otisak Isusova lica na Veronikinu rupcu nije znak smrti, poraza ni očaja, nego je znak trajnosti i pobjede. Ljubav koja se daje ne nestaje – ona zauvijek ostaje. Krist, koji je prošao najtežim putem patnje, treći dan je uskrsnuo i živi! A svi oni koji su mu, poput Veronike, bili blizu u Njegovu trpljenju, sudjeluju i u Njegovoj nebeskoj slavi. Zato nas ova šesta postaja ne ostavlja u tuzi, nego nas poput čvrsta mosta vodi ravno prema uskrsnoj nadi. Podsjeća nas da svaka, pa i najmanja gesta ljubavi učinjena u Njegovo ime, ima vječnu vrijednost.

U vremenima kada i nama samima postane teško, kada naš osobni životni križ postane pretežak za naša slaba ramena, sjetimo se da nismo sami. Bog uvijek iznova šalje neke nove „Veronike“ na naš životni put – dobre ljude, iskrene prijatelje, požrtvovne svećenike, članove obitelji koji nam pomažu nositi naš teret i brišu naše suze. Budimo im zahvalni, a isto tako odazovimo se Gospodinovu pozivu da mi budemo Veronike drugima.

Neka u ovim blagdanskim danima radost i svjetlost uskrsloga Krista obasja naša srca, domove i obitelji. Neka nas priča o ovoj tihoj, ali nevjerojatno hrabroj ženi iz Jeruzalema trajno nadahnjuje. Neka naša kršćanska vjera nikada ne bude samo naučena riječ na usnama, nego konkretno, živo djelo ljubavi u našim rukama. Neka naše ruke uvijek budu spremne pružiti rubac utjehe svima onima koji su na svojim životnim križnim putovima. Jer, dragi prijatelji, kada brišemo suze onima oko nas i kada tješimo žalosne, mi pripremamo svoja vlastita srca da jednoga dana, u vječnosti, ugledamo, ne ono izranjavano i krvavo, nego ono slavno, pobjedničko i uskrslo Lice Kristovo u Njegovoj punoj, neizrecivoj ljepoti i sjaju.

Sretan vam, radostan i blagoslovljen Uskrs! Uskrsli Gospodin, čije je lice Veronika s toliko nježnosti i ljubavi dodirnula, podario vam svoj neizmjerni mir, životnu hrabrost i nepokolebljivu vjeru koja preobražava svijet.

Izvor: nedjelja.ba