Svijet bez vjere bio bi svijet djece bez Oca
Pred više od 70 000 vjernika iz cijeloga svijeta, papa Leon XIV. u nedjelju, 19. listopada, predvodio je svečanu misu kanonizacije sedmero novih svetaca.
Tijekom mise, nakon čitanja kratkih životopisa budućih svetaca i zamolbe pročelnika Dikasterija za kauze svetaca, kard. Marcella Semerara, Papa je izrekao formulu kanonizacije kojom je: mučenika Petera To Rota i biskupa Ignazija C. Maloyana, redovnice Mariu Troncatti, Vincenzu Mariu Poloni i Carmen Rendiles Martínez, te laike Bartola Longa i Joséa G. H. Cisnerosa proglasio svetima.
U propovijedi je Sveti Otac istaknuo važnost molitve i vjere za svakodnevni život i djelovanje u nadi u Božju providnost.
Najprije se osvrnuo na pitanje kojim je zaključen pročitani evanđeoski odlomak: „Kad dođe Sin Čovječji, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8). „Ovo pitanje otkriva nam što je Gospodinu najdragocjenije: vjera, odnosno veza ljubavi između Boga i čovjeka. Danas je pred nama sedmoro svjedoka – novi sveci – koji su, uz pomoć Božje milosti, održali svjetiljku vjere upaljenom. Štoviše, oni su sami postali svjetiljke koje šire svjetlo Kristovo.
Kad promatramo velika materijalna, kulturna, znanstvena i umjetnička blaga, vjera se ističe – ne zato što bismo ta dobra trebali omalovažavati, nego zato što bez vjere ona gube svoje značenje. Naš odnos s Bogom je od najveće važnosti, jer je On na početku vremena sve stvorio iz ničega, a na kraju vremena će iz ničega spasiti smrtnike. Svijet bez vjere bio bi svijet djece bez Oca – stvorenja bez spasenja.
Zato Isus, Sin Božji koji je postao čovjekom, postavlja pitanje o vjeri: ako bi ona nestala sa svijeta, što bi se dogodilo? Nebo i zemlja ostali bi isti, ali u srcima više ne bi bilo nade; sloboda svakog čovjeka bila bi poražena smrću; naša čežnja za životom izgubila bi se u ništavilu. Bez vjere u Boga, ne možemo se nadati spasenju“, posvijestio je poglavar Katoličke Crkve.
U nastavku je naglasio kako upravo Krist govori svojim učenicima o „potrebi da uvijek mole i da se ne umore“. „Kao što se nikada ne umaramo disati, tako se nikada ne smijemo umoriti moliti! Kao što disanje održava život tijela, tako molitva održava život duše: vjera se, naime, izražava u molitvi, a istinska molitva živi od vjere.
Isus nam pokazuje tu povezanost u prispodobi: sudac ostaje gluh na uporne molbe jedne udovice, a njezina ustrajnost ga na koncu ipak potakne da djeluje (…) Pustimo da ove riječi odjeknu u našim srcima: Gospodin nas pita vjerujemo li da je Bog pravedan sudac za sve. Sin nas pita vjerujemo li da Otac uvijek želi naše dobro i spasenje svakoga čovjeka. U tom smislu, dvije napasti stavljaju našu vjeru na kušnju: prva crpi snagu iz sablazni zla, navodeći nas na pomisao da Bog ne čuje vapaje potlačenih i da nema sućuti za nevine koji trpe. Druga napast jest zahtijevati od Boga da djeluje kako mi želimo: tada molitva postaje naredba Bogu, pokušaj da ga poučimo kako biti pravedan i djelotvoran“, naglasio je papa Prevost.
„Molitva Crkve podsjeća nas da Bog svakome iskazuje pravdu darujući svoj život za sve. Stoga, kad vapimo Gospodinu: 'Gdje si?', pretvorimo taj vapaj u molitvu, i tada ćemo prepoznati da je Bog prisutan ondje gdje nevini trpe. Kristov križ objavljuje Božju pravdu, a Božja pravda jest – oprost. On vidi zlo i otkupljuje ga tako što ga prima na sebe. Kada smo 'razapeti' bolom i nasiljem, mržnjom i ratom – Krist je već tamo, na križu za nas i s nama. Nema vapaja koji Bog ne čuje i ne utješi; nema suze koja je daleko od njegova srca. Gospodin nas sluša, prihvaća onakve kakvi jesmo i preobražava nas da budemo poput njega. No, tko odbacuje Božje milosrđe, ostaje nesposoban za milosrđe prema bližnjemu. Tko ne prihvati mir kao dar, neće znati mir ni darovati (…) sada nam je jasno da Isusova pitanja predstavljaju snažan poziv na nadu i djelovanje: kada dođe Sin Čovječji, hoće li naći vjere u Božju providnost? Upravo ta vjera podupire našu zauzetost za pravednost, jer vjerujemo da Bog iz ljubavi spašava svijet, oslobađajući nas od fatalizma. Kada čujemo vapaje onih koji trpe, zapitajmo se: jesmo li svjedoci Očeve ljubavi, kao što je Krist bio za sve? On je ponizan, a poziva ohole na obraćenje; pravedan, a čini i nas pravednima. Sve to vidimo u životima novih svetaca: oni nisu heroji ili nositelji nekog ideala, nego autentični muškarci i žene“, poručio je Papa uz ostalo.
J.P., KT