Što čovjeka može naučiti samostanski gostinjac?
Santuari del Miracle mirno je svetište u Kataloniji, poznato po veličanstvenom baroknom oltaru, benediktinskom samostanu, slikovitim pješačkim stazama i duhovnom ozračju usred prirode...
Smješteno u katalonskom krajoliku nedaleko od Solsone, u zemljopisnom središtu Katalonije, mala zajednica redovnika iz Montserrata upravlja njim od 1901., slijedom ukazanja Blažene Djevice Marije 1458. dvojici mladih pastira Celdoniju i Jaumetu. Crkva potječe iz 17. stoljeća i u njoj se nalazi jedan od najljepših baroknih oltara u Kataloniji – visok oko 23 metra i širok oko 12 metara. Izradio ga je Carles Morató, pozlatio Antoni Bordons, a ispunjava cijeli istočni zid lađe skladnim obiljem apostola, anđela i boja.
Sam samostan je skroman. Nitko ga ne bi zamijenio s Montserratom – velikim benediktinskim matičnim samostanom udaljenim oko sat vremena vožnje prema jugu koji raspolaže razvijenom infrastrukturom velikog hodočasničkog odredišta.Miracle je tiši, manji i, prema većini vanjskih mjerila, znatno manje impresivan. Put do njega vijuga kroz katalonska polja i hrastove šume prije nego što vas dovede do malog kompleksa kamenih zgrada okupljenih oko dvorišta. Sobe u gostinjskom domu jednostavne su. Bežični internet radi povremeno. Zvona pozivaju na časoslov bez obzira jeste li spremni ili ne. Upravo zato vrijedi doći.
Benediktinski samostani primaju goste još od 6. stoljeća, kada je Sv. Benedikt u svoje Pravilo unio odredbu da se „sve goste koji dođu ima primiti kao Krista“. Samostanski gostinjski dom – hospitium – nije bio naknadna zamisao niti način ostvarivanja prihoda. Bio je teološka izjava: stranac na samostanskim vratima jest Krist i vrata mu moraju biti otvorena. Ono što boravak u takvu gostinjskom domu razlikuje od boravka u hotelu, nije ponajprije soba, hrana ili cijena. Razlika je u ustroju. Hotel je organiziran prema vašim željama. Samostan je organiziran oko „opus Dei“ – Božjeg djela, sedmerostrukog ritma molitve koji određuje monaški život još otkako ga je Sv. Benedikt uredio prije 15 stoljeća. Kao gost pozvani ste ući u taj ritam, a ne nametati vlastiti.
To zvuči – i jest – strogo, ali u praksi često donosi osjećaj olakšanja. Ono što nas iscrpljuje u svakodnevnom životu, ali paradoksalno i na odmoru, nije toliko sama aktivnost koliko neprestano odlučivanje: gdje jesti, što raditi, kako što bolje iskoristiti vrijeme. Samostanski gostinjski dom većinu tih odluka donosi umjesto vas, a one koje ipak ostavlja vama odjednom postaju gotovo beznačajne.
Benediktinska je tradicija oblikovana upravo za takvu vrstu gostoprimstva – zajednicu koja radi, moli i prima goste u ritmu koji se nije promijenio već 15 stoljeća.
J.P., KT