Sjećanje na pakistanske mučenike u korizmi
Osim promišljanja o Isusovoj muci i križu, pakistanski kršćani se u vrijeme korizme sjećaju svojih nekanoniziranih mučenika i nasilja koje su u bliskoj prošlosti proživjeli.
Ožujak je krvlju obojan u sjećanju pakistanskih katolika. Prvi među ubijenima zbog svoje vjere jest nekadašnji federalni ministar za pitanja manjina, kršćanin Shahbaz Bhatti na koga je izvršen atentat 2. ožujka 2011. u Islamabadu. Slijede napadi rulje na kršćansku četvrt Joseph Colony u Lahoreu 9. ožujka 2013. kada je zbog optužbi za bogohuljenje spaljeno više od 200 kuća, a kršćani su morali pobjeći; te bombaški napadi na crkve u istom gradu 15. ožujka 2015.
Sve je kulminiralo s pokoljem na Uskrs 27. ožujka 2016., kada je napad bombaša samoubojice bio usmjeren na kršćane u parku u Lahoreu, pri čemu su život izgubile najmanje 72 osobe.
Nekoć „kulturna prijestolnica“
Za kršćane je, dakle, ožujak postao najsmrtonosniji mjesec, osobito u Lahoreu, glavnom i najvećem gradu pokrajine Punjab, u kojoj živi 80 % od 2,4 milijuna pakistanskih kršćana.
Lahore je postao žarište vjerske netrpeljivosti nakon desetljeća institucionalizirane diskriminacije, ciljanog nasilja i nedjelovanja države.
Ironično, bio je nazivan kulturnom prijestolnicom i „srcem Pakistana“. Grad je nekoć bio poznat po svojoj gostoljubivosti, intelektualnoj raznolikosti i otvorenosti prema različitim kulturama. Ali u proteklih nekoliko desetljeća, počeo je služiti kao baza za mnoge tvrdokorne organizacije koje djeluju na zlouporabi tzv. zakona o bogohuljenju, vjerskom nacionalizmu i antizapadnjačkoj i antiliberalnoj retorici.
Međutim, antikršćansko nasilje nije ograničeno na Lahore.
Godine 2018. četiri člana katoličke obitelji ubijena su u napadu militanata u Quetti, glavnom gradu nemirne pokrajine Balochistan, dan nakon Uskrsa.
Odgovornost za napad preuzela je teroristička skupina Islamska država.
Ubojice ministra Bhattija su na slobodi
Slučaj pak koji i danas na osobit način izaziva tugu kod većine kršćana jest ubojstvo Shahbaza Bhattija, jedinog kršćanina u vladi premijera Yusufa Raze Gilanija, na kojega su u glavnom gradu države, Islamabadu, atentat izvršili članovi pakistanskih talibana, odnosno al-Qaida Punjab. Pakistanski katolici obilježavaju godišnjicu njegova ubojstva kako u zemlji tako i u inozemstvu u nedjelju prije Čiste srijede. Pri tomu, pale svijeće i mole opijela za ovog neustrašivog borca za prava manjina i nekoga tko se usudio prkositi tzv. zakonima o bogohuljenju za što je platio najveću cijenu. Istodobno, još se nisu pomirili s činjenicom da njegove ubojice i dalje slobodno hodaju – 14 godina nakon drskog ubojstva.
Također ih boli što je njegova kauza za beatifikaciju naprosto negdje „zapela“.
Zajednica Sant Egidio, katolička laička organizacija koja nastavlja poštovati njegovu ostavštinu, vjeruje da je on suvremeni mučenik za mir i društvenu pravdu.
Ali priznanje koje je zaslužio, mnogi vjeruju, uskraćeno mu je osim na Wikipediji, koga ga označava kao prvog pakistanskog slugu Božjeg u povijesti Katoličke Crkve.
Slučaj 20-godišnjeg katoličkog junaka
Međutim, nije Bhatti prvi Pakistanac kojega se časti kao slugu Božjega, nego je to Akash Bashir. Riječ je o mladiću koji je imao samo 20 godina kada je 15. ožujka 2015. ubijen dok je sprječavao bombaša samoubojicu da uđe u prepunu katoličku crkvu Sv. Ivana tijekom nedjeljne mise. I Bashir i bombaš su ubijeni kada je bomba eksplodirala ispred crkve.
Bio je to drugi bombaški napad na crkvu tog dana u režiji islamističkih militanata u Youhanabadu, četvrti u Lahoreu s većinskim kršćanskim stanovništvom. Drugi napad bio je na protestantsku crkvu Christ Church udaljenu oko kilometar, u kojem je ubijeno 17 ljudi, a stotine su ozlijeđene.
Međutim, kako piše ucanews, vrlo malo pakistanskih katolika posjećuje njegov grob na neuglednom katoličkom groblju u Youhanabadu. Ljudi se ne sjećaju njega i njegove žrtve, što je razlog zaključiti kako Crkva u Aziji često oklijeva istaknuti svoje kandidate za svece.
Osim toga, kršćani iz četvrti Josepha Colonya u Lahoreu, gdje je rulja spalila više od 200 kuća zbog optužbi za bogohuljenje 9. ožujka 2013., još uvijek čekaju pravdu.
Zalog budućnosti
Prema svemu sudeći pakistanske se kršćane često smatra „autsajderima“ u društvu upravo zbog njihove vjere te ih se tretira kao građane „drugog reda“. No, daleko od toga da oni nemaju što ponuditi Crkvi i svijetu. Svjedočanstvo njihove vjere koje ide i do prolijevanja vlastiti krvi, ne bi se smjelo izgubiti u kronikama, nego postati zalog bolje budućnosti.
KT