Josip Nazarećanin iz Betlehema
Don Ilija Petković, mlađi, župnik župe sv. Franje Asiškoga u Čapljini, priredio je u čast sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, Devetnicu s molitvom Gospine krunice, litanijama sv. Josipa i slavljem svete Mise u 18.00 sati. Devetnica je započela u srijedu, 21. siječnja, molila se svake srijede kroz devet uzastopnih tjedana i trajala do srijede, 18. ožujka, uočnice sv. Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije. Četiri srijede Devetnice predvodili su svećenici iz hercegovačkih biskupija a četiri druge srijede svećenici iz Hrvatske. Devete srijede Misno slavlje predvodio je msgr. Ratko Perić, umirovljeni biskup, a koncelebrirali su don Ilija, župnik, i don Rade Zovko, bivši pomoćni suradnik u župi. Pjesme korizmene i u čast sv. Josipa pjevao je župni zbor. Crkva je bila puna vjernika, mlađih i starijih, i popriličan broj djece sa svojim roditeljima. Poneko živahno dijete otelo bi se iz mamina naručja, puzalo uza stepenice prema svetištu ili bi prošetalo praznim prostorom između oltara i vjerničkih klupa odajući na taj način hvalu i slavu Bogu.
Prenosimo biskupovu propovijed:
Dragi don Ilija, župniče, i don Rade, bivši kapelane, braćo i sestre!
Betlehem – Josipov grad. U Betlehemu se rodio David, Josipov predak. Nema evanđeoskog dokaza da se i Josip rodio u Betlehemu. Na tu se činjenicu zaključuje po tome što je Josip morao doći na Augustov popis pučanstva u rodni grad. Kada se preselio u Nazaret, ne znamo.
U židovskoj pripremi na ženidbu postojale su tri faze:
1. Ugovor koji se mogao sklopiti čak nekoliko mjeseci nakon rođenja djece, budućih zaručnika. Roditelji su dječake ili djevojčice ugovarali za njihovu ženidbenu budućnost. Ali kada je došlo vrijeme njihovih zarukâ ili ženidbe, mogli su se slobodno: pristati ili odustati.
2. Zaruke. Razdoblje zaruka trajalo je oko godinu dana. Kroz to su se vrijeme mogli upoznavati koliko jedno drugomu odgovara. To vrijeme zaručnici su provodili u svojim roditeljskim kućama. I nije bilo dopušteno, ni pravno ni moralno, korištenje ženidbenih prava. Međutim, ta faza zaruka bila je usmjerena na ženidbu. I u tom smislu zaručnici su se smatrali pravno mužem i ženom, tako da je trebala „otpusnica“ (Mt 1,19) ako se nakon zaruka ne bi željeli vjenčati.
U vrijeme silaska anđela Gabriela, Marija bijaše u fazi zarukâ; evanđelisti izričito kažu: „zaručena“ s Josipom (Mt 1,18) odnosno: „U šestome mjesecu [od Ivanova začeća] posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija“ (Lk 1,26-27). Prije, dakle, nego su istekle zaruke, dogodilo se otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega u Mariji. Počujmo najprije anđelov i Marijin razgovor prema sv. Luki:
Anđeo: Ne boj se, Marijo! Našla si milost u Boga! Začet ćeš i roditi Sina, i nadjenut ćeš mu ime Isus. Zvat će se Sin Svevišnjega.
Marija: Kako će to biti kada je muža ne poznajem.
Anđeo sve rješava intervencijom odozgor: Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji (Lk 1,28-35). Budući da su živjeli u roditeljskim domovima, zbog toga Marija pita anđela: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1,34).
Slijedi „navještenje“ Josipu prema sv. Mateju:
Anđeo se ukazuje Josipu „u snu“ i govori mu da se ne boji uzeti k sebi Mariju, „ženu“ svoju (Mt 1,20), koja je već začela po „Duhu Svetom“ (Mt 1,20; Lk 1,35), tj. prije nego su počeli živjeti u zajedničkoj kući. Anđeo tumači: „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,20-21). Sve se odvija u Josipovu snu. Prihvaćanje poruke u snu. Hoće se vjera. Mariji se ništa nije događalo u snu, nego sve u pol bijela dana.
„Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu“ (Mt 1,24-25).
3. Ženidba. Nakon godine dana zaruka slijedila je bračna zajednica s pravima i dužnostima. Josip i Marija bijahu u razdoblju zaruka kada se dogodi čudo i otajstvo Utjelovljenja. Zato nam je razumljiv Matejev tekst u kojem se govori o Josipu kao mužu, o Mariji kao ženi, a ipak jasno i nedvosmisleno ističu i sv. Matej i sv. Luka isključivu uloga Duha Svetoga prigodom Marijina začeća Sina Božjega.
Isusovo rođenje. U vrijeme cara Augusta, Josip se, radi popisa pučanstva, nađe u gradu svoga podrijetla, u Betlehemu. Popis bijaše zakazan da se dozna koliko se muškaraca može dignuti u vojsku i koliko svaka obitelj treba platiti poreza. Marija, kao ženska osoba, nije morala ići na popis, ali nije napuštala svoga zaručnika – muža. Zato idu zajedno na popis.
Dok bijahu u Betlehemu, Mariji dođe vrijeme porođaja. I rodi sina ne u gradu, jer ne bijaše za njih mjesta ni u gradskom prenoćištu, nego tek na betlehemskim poljanama (Lk 2,6-7). Dvije vrste čestitara dođoše Svetoj Obitelji: Pastiri, koji čuvahu stada koja pripadahu židovskim svećenicima. Njima se pridružiše i anđeli s neba svojom pjesmom „Slava Bogu na nebu, a mir ljudima miljenicima njegovim“ (Lk 2,8-18).
Dijete Isus bijaše podvrgnuto dvama židovskim zakonima: Prvo, obrezanju. Drugo, otkupljenju prvorođenca. A Majka očišćenju nakon porođaja. Marija ne trebaše nikakva očišćenja, jer bijaše savršeno čista kao nijedna ljudska osoba. Divan primjer poniznosti, poslušnosti vanjskim zakonima u svojoj vjerskoj zajednici.
Mudraci s Istoka, zvjezdoznanci, dođoše u Jeruzalem raspitati se o novorođenome kralju. Židovski svećenici protumačiše proroke i spomenuše Betlehem, što izazva sumnje u staroga Heroda da ga ne će sinovi naslijediti, te dade pobiti sve dječake do druge godine uzrasta u Betlehemu. Svetoj Obitelji, koja primi mudrace ne u štali nego „u kući“ (Mt 2,11), pođe za rukom pobjeći u Egipat, po poruci koju Josip primi u snu. Josip je glava i od Boga zadužen pobrinuti se za spas Obitelji.
Kada Herod preminu, ponovo poruka Josipu u Egiptu, opet u snu, da uzme Dijete i Majku njegovu i vrati se u zavičajni Nazaret.
Josipovo očinstvo po objavi
Nerijetkim ženidbenim drugovima dogodi se da ostanu bez poroda, što se duguje različitim uzrocima, a često nisu ni poznati. Takvim se stanjima zna doskočiti posvojenjem djeteta od drugih roditelja, poznatih ili nepoznatih. To posvojeno dijete postaje punopravnim članom nove obitelji, kao vlastiti sin ili kći sa svim pravima i dužnostima, a novi otac i mati imaju sva roditeljska prava i obveze.
U slučaju sv. Josipa i Marijina sina nije tako. Sv. Josip ne izabra sam od sebe takvo stanje, nego to bijaše najprije volja Božja kojoj se on vjerno pokori i Božji plan prihvati, kao što i njegova zaručnica, Marija, ponizno i vjerno prihvati Božji nacrt spasenja ne dokučujući mu u tome trenutku svu puninu. Izričito stoji u Matejevu evanđelju da Josip “učini kako mu naredi anđeo Gospodnji” (1,24). Bijaše to Božje naređenje, a onda i Josipovo izvršenje. U ovom je slučaju očinstvo preuzeto prije ženidbe nešto beskrajno više negoli ono stečeno ženidbom, gdje od roditelja ploda nema, pa se dijete posvoji. Ovdje zaručnica-žena, Marija, čudesno i tajanstveno zače, snagom Duha Božjega, i rodi svoga sina, a Josip zakonitim ženidbenim vezom pristade i prihvati očinski auktoritet da mudro i s ljubavlju štiti svoju zakonitu zaručnicu, čuva i odgaja njezina sina koji je ujedno Sin Božji. Upravo snagom toga ženidbenog veza s Djevicom, koja je osjenjena Duhom Svetim, “ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga” (Iv 1,13) i rodi Isusa, Josip ima puni i pravi očinski naslov i ugled u Obitelji. Marija Isusa porodi, a Josip mu, zajedno s Marijom, ime nadjenu: Jehošuah, Isus, Bog spasava, Spasitelj.
Čuvar neizmjerna blaga
Bog Josipu povjeri na čuvanje najveće blago koje ikada bijaše na ovome svijetu: Isusa, Bogočovjeka, Drugu Božansku Osobu, Otkupitelja i Spasitelja; i Blaženu Djevicu Mariju Bogoroditeljicu. Njegova mudra glava domaćina i marne ruke drvodjelje upravljahu mladu Mariju i maloga Isusa sigurnim putem Božje zamisli. Eto zašto njegovim imenom nazivamo i njegovu zagovoru povjeravamo svu djecu da rastu u zdravu ozračju odgoja, škole i potrebne igre.
Josipove značajke
Ako pozorno čitamo svete evanđeliste, ne ćemo naći zapisanu ni jednu riječ koju je izgovorio sv. Josip. Samo četiri anđelova imperativa! Nema, velim, riječi, ali ima puno divnih djela. Evo njegovih pothvata:
1. Anđeo mu Gospodnji reče: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju! (Mt 1,20). Kad se probudi, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji (Mt 1,24).
2. Anđeo mu Gospodnji naredi da bježi u Egipat da spasi Malomu glavu: “On ustane, uzme noću Dijete i majku njegovu i krene u Egipat” (Mt 2,13-14).
3. Anđeo mu Gospodnji u Egiptu naredi da se vrati u zemlju izraelsku: “On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku” (Mt 2,19-21).
4. Kada se našao u Judeji, razmišljajući kamo bi, “upućen u snu, ode u kraj galilejski… Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret” (Mt 2,22-23).
Josip je čovjek posluha. Uza nj stoje samo gotove radnje: učini, ustane, uzme, krene, ponovo ustane, uzme, uđe, ode, dođe, nastani se. On nema živa mira, ni u snu, ni u javi. Savjesno obavlja svoj obiteljski posao.
Slične radnje nalazimo i u životu Marije uz Josipovu pratnju. U drugom poglavlju Lukina Evanđelja vidimo njihove zajedničke akcije:
Dok su bili ondje (Lk 2,6), poniješe Dijete u Jeruzalem (Lk 2,22).
“Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori (Lk 2, 33).
Kad obaviše sve po zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju (Lk 2,39).
Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem…. Odoše dan hoda, onda ga stanu tražiti i kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga. Kad ga ugledaše, zapanjiše se; oni ne razumješe riječi koju im reče (2,41-51), veli sveti pisac. Pa njih Dvoje, zapravo sve Troje, stalni su hodočasnici na ovome svijetu! Josip bijaše: mudar, pošten, bogobojazan, pobožan, skroman, poduzetan, šutljiv, poslušan, pravedan.
Molitva. Mužu pravedni, izmoli od Boga mir i pravdu ovomu narodu i svim narodima svijeta! Spomeni se nas, blaženi Josipe, i svojom molitvom posreduj kod poniznoga Isusa, zajedno s blaženom Djevicom, tvojom Zaručnicom, Majkom onoga koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vjekovječne vjekove. Amen.