Božja riječ je baklja koja rasvjetljuje živote vjernika

„Cilj slavljenja Nedjelje Božje riječi je ponovno oživljavanje i stjecanje iskustva što su ga doživjeli učenici na putu prema Emausu kad im je uskrsli Gospodin otvorio riznicu svoje riječi i omogućio im diljem svijeta pronijeti naviještaj njezina nedokučiva bogatstva“, kazao je vlč. Đurica Pardon, v.d. voditelja Hrvatskog katoličkog biblijskog djela, s kojim smo razgovarali ususret Nedjelji Božje riječi.

Vlč. Đurica Pardon rođen je u Nijemcima 1966. Za svećenika je zaređen 29. siječnja 1995. u Vinkovcima. Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom iz područja biblijske teologije - Teologija zemlje u metaforici proroka Hošee. Autor je knjige Zemlja: dar, kušnja i zadaća. Teologija zemlje u knjizi Postanka 1-11. U svom dugogodišnjem znanstvenom i praktičnom radu bavi se proučavanjem biblijske teologije zemlje i drugim temama povezanim s ekologijom, političkom teologijom, ekonomskom teologijom, teologijom zemljoradnje, održive poljoprivrede i uzgoja stoke, a proučava i teološke teme vezane uz problematiku domoljublja, Domovinskog rata, prognaništva, iseljavanja i migracija stanovništva. Objavljuje članke u časopisima Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, Diacovensia, Bogoslovska smotra i piše homilije u časopisu Služba riječi. Vršitelj je dužnosti voditelja Hrvatskog katoličkog biblijskog djela, ustanove Hrvatske biskupske konferencije za promicanje biblijskog pastorala i član Biblijskog instituta Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Urednik je časopisa za biblijski pastoral Biblija danas i član Hrvatskog tloznanstvenog društva. Nositelj je kolegija Integral ecology na engleskom jeziku pri Hrvatskom katoličkom sveučilištu i župnik u župama Uskrsnuća Kristova i Duha Svetoga u Čepinu.

Poštovani dr. vlč. Pardon, papa Franjo je 30. rujna 2019., apostolskim pismom u obliku motu proprija Aperuit illis, odredio da se III. nedjelja kroz godinu slavi kao Nedjelja Božje riječi. Što mislite da je bio povod da se jednu nedjelju posveti Svetom pismu?

Apostolsko pismo Aperuit illis, kako navodi i sam papa Franjo, odgovor je na zamolbu mnogih vjerničkih zajednica diljem svijeta koje se bave biblijskim pastoralom i apostolatom, pa tako i u ime onih u Hrvatskoj. U njihovo ime Katolička biblijska federacija, krovna svjetska institucija Crkve koja okuplja mnoge ustanove aktivne u biblijskom pastoralu, pa tako i Hrvatsko katoličko biblijsko djelo koje predstavlja Biskupsku konferenciju Hrvatske i Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine, zamolila je Papu da se Svetom pismu posveti više pozornosti jer se duboko osjeća žeđ i izgladnjelost vjerničkog puka za Božjom riječju u svakodnevnom životu. U toj zamolbi je predloženo da se jedna nedjelja u liturgijskoj godini u cijelosti posveti Božjoj riječi kako bi se shvatilo neiscrpno bogatstvo sadržano u dijalogu između Gospodina i njegova naroda, koji je zapisan u Bibliji. Ovim dokumentom papa Franjo nije samo proglasio Nedjelju Božje riječi, nego je i dao praktične upute za njezino plodonosno slavljenje u vjerničkim zajednicama. Cilj slavljenja Nedjelje Božje riječi je ponovno oživljavanje i stjecanje iskustva što su ga doživjeli učenici na putu prema Emausu kad im je uskrsli Gospodin otvorio riznicu svoje riječi i omogućio im diljem svijeta pronijeti naviještaj njezina nedokučiva bogatstva.

Što je zapravo Riječ Božja i čime se Crkva vodila kada ju je definirala u odnosu na neke druge pobožne spise tijekom povijesti?

Biblija je sveta knjiga Crkve. Za sve kršćane ona je Božja riječ – Sveto pismo. Mi vjerujemo da se Bog po Svetom pismu obraća čovjeku i govori mu ljudskim riječima. Mnoštvo je pobožnih spisa koji su nastali tijekom povijesti. Ipak, sveti spisi, knjige Starog i Novog zavjeta u kojima je Crkva prepoznala božanske poruke i smatra ih navještajima vjere, uobličeni su u jednu knjigu koja se naziva Biblija. Svete knjige koje se nalaze na popisu biblijske zbirke (kanonskih) spisa nastajale su dugo vremena i plod su iskustva vjere zajednice i pojedinaca koji su ih vođeni nadahnućem Božjim postupno otkrivali i zapisivali. Ostvarivanje zajedništva s Bogom unutar zemaljskih okolnosti života biblijski pisci su doživljavali kao povijest spasenja. Biblija je svjedočanstvo vjere zajednice naroda Božjeg, koja je događaje svoje povijesti nadahnućem Božjim tumačila, zapisivala i kao dokument svoje vjere. Radi toga je u središtu slavlja Nedjelje Božje riječi i sama knjiga koja se naziva Sveto pismo ili Biblija. Upravo ta zbirka knjiga koja, prema nauku i pomnom odabiru Crkve, predstavlja Božju riječ te ujedinjuje vjernike Starog i Novog zavjeta čineći ih jednim narodom – Narodom Božjim.

Na što nas papa Franjo poziva ovom Nedjeljom, kako zapravo slaviti Riječ Božju?

Slavlje Nedjelje Božje riječi usmjereno je prema osvješćivanju mjesta i važnosti značenja Svetog pisma za vjernički život. Ove godine Nedjelja Božje riječi slavi se kao integralni dio Svete godine 2025. Geslo Jubileja Hodočasnici nade poduprto je u slavlju Nedjelje Božje riječi pozivom na razmišljanje o dijelu psalamskog retka: „U riječ tvoju ja se pouzdah“ (Ps 119,74). U svijetu u komu živi današnja Crkva slavljenje Nedjelje Božje riječi tijekom Jubilarne godine još snažnije naglašava činjenicu da se nada vjernika oslanja na Sveto pismo. Upute Katoličke biblijske federacije za slavlje VI. Nedjelje Božje riječi naglašavaju da Božja riječ ne razočarava i ne iznevjeruje, ostaje stalna i stabilna čak i u trenutcima kad se sve oko nas ruši i mijenja...

Slavljenje Nedjelje Božje riječi pretpostavlja duhovnu pripravu, molitvu za otvorenost srca za sjeme Božje riječi i planiranje samoga liturgijskog slavlja u zajednici vjernika. Bilo bi lijepo kad bi se zajednica vjernika u tjednu prije Nedjelje Božje riječi pripremila biblijskom katehezom, nekim oblikom pobožnosti ili klanjanjem pred Božjom riječju. Adoracija pred Presvetim uvelike se nadopunjava čitanjem tekstova iz Svetoga pisma. Božja je riječ najvažniji izvor naše vjere i najautoritativnije pravilo našeg vjerničkog ponašanja. Važno je to pokazati i u liturgijskom slavlju na samu Nedjelju Božje riječi. Prema uputama pape Franje, to se na znakovit način postiže obredom svečanog unošenja i postavljanja Svetog pisma na počasno i vidljivo mjesto u crkvi. Ovaj se obred predlaže učiniti u svakoj župnoj i vjerničkoj zajednici na početku liturgije Nedjelje Božje riječi. Te nedjelje važno je u homiliji naglasiti važnost služenja Božjoj riječi. Isticanje službe liturgijskih čitača, zahvaljivanje postojećim čitačima za njihovu službu i postavljanje novih u službu bio bi važan trenutak u slavlju Nedjelje Božje riječi. Papa predlaže da se u tjednu nakon Nedjelje Božje riječi i u obiteljima pripravi posebno mjesto na komu će biti izložena Biblija. U svakoj bi se obitelji trebale uz ovu nedjelju začeti nove prakse koje bi mogle donositi plod tijekom cijele godine. Uvelike nam valja ispraviti i poboljšati postupanje prema Božjoj riječi i prema Bibliji koju imamo kod kuće na svojoj polici, ali isto tako i promotriti svoje postupanje prema knjigama kojima se služimo u crkvi i iz kojih čitamo Božju riječ.

Gdje li se sve te knjige nađu, kako li samo izgledaju i kako se s njima postupa? – Svijest o našem postupanju prema knjigama Božje riječi bi već bio važan korak u otkrivanju važnosti Božje riječi za naš svakodnevni vjernički život. Lekcionar iz koga čitamo Božju riječ je liturgijska knjiga u kojoj je zapisana poruka Božja za okupljene vjernike. Trebamo s velikom pozornošću postupati prema toj knjizi podsjećajući se važnosti lekcionara i paziti da se i nakon čitanja s njime dostojanstveno postupa. Na takvo nas postupanje poziva i sam liturgijski čin poljupca kojim navjestitelj evanđeoskog odlomka cjeliva knjigu. Ako vjerujemo da je Bog prisutan u svojoj riječi koju smo upravo pročitali, onda je neprimjereno postupanje s knjigom iz koje se ona čitala izraz nedostatka vjerničke svijesti i nesavjesnosti prema onome što netom potvrđujemo na završetku čitanja: „Riječ Gospodnja!“ Neumjesno je, dakle, da knjiga lekcionara nakon čitanja bude odložena na neprikladno mjesto, na neki stolić ili na policu ispod stola riječi – ambona – jer sama knjiga sadrži objavu i očitovanje je Božje ljepote i dobrote usred njegova naroda. Upute Katoličke biblijske federacije za slavlje VI. Nedjelje Božje riječi predlažu da se, ne samo na ovu nedjelju, nego i inače, kao što je to običaj s česticama euharistije koje se čuvaju u svetohraništu, priredi i neki oblik sjedišta (trona) na koji će se odložiti lekcionar – knjiga Božje riječi – nakon čitanja. To mjesto prebivanja Božje riječi valjalo bi prikladno označiti svjetlom kako bi se naglasilo da je Božja riječ baklja koja rasvjetljuje živote vjernika i svojim im svjetlom pomaže donositi važne odluke nadahnjujući im djela u skladu s Božjom voljom.

U broju 7 Aperuit illisa navodi se: „Duboka je veza što povezuje Sveto pismo i vjeru vjernika. Budući da vjera dolazi po slušanju, a slušanje je usredotočeno na Kristovu riječ (usp. Rim 10,17), iz toga proizlazi neodložan i važan poziv: vjernici su dužni pažljivo slušati riječ Gospodnju i u bogoslužnom činu i u osobnoj molitvi i razmišljanjima.“ Kakvo je Vaše iskustvo glede ovoga „slušanja“?

Stav čovjeka pred Bogom i Božjom riječju je slušanje. Međutim, vjerničko slušanje Božje riječi nije pasivno. Štoviše, Božja riječ svakog vjernika potiče i poziva na djelovanje. Tako da se samo slušanje Božje riječi uhom, pa čak i razumijevanje umom ne smatra onim što Biblija smatra „slušanjem“. Biblijska vjera tumači slušanje kao stav spremnosti čovjeka provesti Božju riječ u svoje djelovanje. Slušanje Božje riječi nije samo fizički čin, nego uključuje pažnju, razumijevanje, prihvaćanje i spremnost na promjenu života prema Božjoj volji. Biblija jasno poziva vjernike da ne ostanu samo slušatelji, nego da svojim životom svjedoče poslušnost Božjoj riječi. Međutim, primjećujem često da je Biblija rijetko u uporabi tijekom svakodnevnih pobožnosti mnogih vjernika. Djelomice je razlog tome nepoznavanje Svetog pisma i nerazumijevanje naravi biblijskih tekstova, a djelomice se radi i o katoličkim predrasudama o tome tko bi trebao, a tko ne čitati Sveto pismo. K tome valja dodati i činjenicu da se tipično katolička pobožnost radije sastoji od svih drugih molitava, litanija i raznih krunica, a čitanje Biblije se pripisuje kao posebnost protestantima i nekim drugim vjerničkim zajednicama. Lako se dogodi da kada katolici redovito čitaju i proučavaju Bibliju, to drugi „pobožni“ vjernici smatraju prilično „sumnjivom“ djelatnošću. One koji su „previše privrženi“ Bibliji u određenoj se mjeri smatra izdajnicima prave katoličke pobožnosti. Predrasuda da se Biblijom bave isključivo protestanti i pripadnici drugih kršćanskih zajednica uvelike šteti zdravom katoličkom nauku i usporava napore oko promicanja zauzetosti katolika oko čitanja i proučavanja Svetog pisma.   

U posljednje vrijeme, budući da sam i župnik u dvjema župama u Čepinu, primjećujem da mnogi vjernici radije slušaju poruke i pouke raznih duhovnih osoba, provode sate na raznim podcastima gdje se otkrivaju poruke Božje i priopćuje volja Božja, a rjeđe se sami laćaju Božje riječi tražeći u njoj poruku i pouku Božju izravno s izvora. Mnogima se čini lakše slušati druge, čuti tuđa tumačenja Biblije, negoli se sami osobno uhvatiti u koštac s Božjom riječju i početi ju proučavati. Mnogima se dogodi da im se vjera temelji na tumačenjima i pravilima koja su čuli od drugih, a ne na onome što doista piše u Svetom pismu.

Slušanje Svetog pisma nije slijepa poslušnost, nego podrazumijeva i proučavanje i provjeravanje onoga što smo čuli i pročitali. Izvor naših spoznaja o poruci Božjoj koja je zapisana u Bibliji nipošto se ne bi trebao svesti samo na slušanje čitanja za vrijeme liturgijskih slavlja, ali se isto tako moramo kloniti napasti da Božju riječ i njezino tumačenje privatiziramo ili povjerimo svoje povjerenje radije onima koji svoja tumačenja Biblije smatraju isključivo pravovjernima, a druga mišljenja i tumačenja, čak i tumačenja svećenika, isključuju kao neispravna. Božja riječ i u Bibliji nije zabilježena kao zvuk iz jednog izvora – monozvuk – nego kao stereozvuk iz nekoliko izvora. Meni se, štoviše, čini da je Božja riječ zapisana kao zvuk u „surround tehnici“ te dopire do nas iz raznih smjerova i povijesnih doba kako bi nam se približila njezina živost i životnost, a Bog nam progovorio i u našim životnim okolnostima.

Koliko današnji propovjednici stavljaju naglasak na homilije i pripremu istih, bivaju li svjesni kako one imaju „gotovo sakramentalan karakter“ (Evangelii gaudium, 142)?

Mnogi su se svećenici u prethodnim godinama slavlja Nedjelje Božje riječi potrudili na taj svečani dan pripremiti poticajnu homiliju i potaknuti vjernike na svakodnevno čitanje Božje riječi, proučavanje i molitvu na temelju tekstova Svetog pisma. To čine i svake prigode kad tumače Božju riječ na nedjeljnim misama. Ponekad se vjernicima učini da njihovi svećenici i župnici propovijedaju i tumače Božju riječ bez mnogo pripremanja. Možda se to ponekad i dogodi. Ali moramo misliti da je svaki svećenik i propovjednik morao završiti teološki studij u komu je nužno proučavao Sveto pismo tijekom šest godina. K tomu, svaki svećenik i propovjednik svaki dan moli Časoslov u komu su psalmi i tumačenja pojedinih odlomaka Svetog pisma njegova svakodnevna literatura. Danas je svakom svećeniku za pripremu propovijedi dostupan velik broj izvora i gotovih homilija. Ipak, svaki svećenik treba propustiti kroz sebe, kroz svoj razum i svoje srce Božju riječ koju tumači. Nekada to bude uspješno, a nekada manje uspješno. I sam već četvrt stoljeća pišem homilije za svećenike u časopisu Služba riječi, pa dobro znam koliko je uz druge župničke obveze i znanstveni rad, kao i uz obveze na fakultetu, zahtjevno iznjedriti neku novu misao i pronaći novi poticaj u odlomcima Božje riječi. Upravo se u tomu sastoji i sakramentalni karakter homilije. Božja riječ prolazi kroz život i tijelo, kroz um i srce propovjednika i očituje se u homiliji – prikazu Božje blizine drugim ljudima. Činjenica da je propovijedanje „milosni (vidljivi) dar nevidljive Božje prisutnosti“, ne čini tu zadaću laganom i lišenom truda. Sam je propovjednik materija u kojoj se Božja riječ očituje i postaje poruka Božja na izgradnju Crkve – naroda Božjeg. Stoga je i „najlošija“ propovijed unatoč svim slabostima propovjednika ipak tumačenje Božje riječi njegovu narodu.

U svijetu današnjice, kako Sveto pismo učiniti pristupačnijim vjernicima, na koji mu način trebaju pristupati u čitanju kako se ne bi pogubili u mnoštvu podataka i naizgled „suvišnim informacijama“ (poglavito u Starom zavjetu)?

Iako svake nedjelje, a i svakog dana slušamo odlomke Svetog pisma u misnim čitanjima, često se dogodi da ih ne razumijemo. Unatoč tome što se svećenici trude u propovijedima objasniti i primijeniti pročitani tekst za današnje stanje, samo slušanje čitanja u liturgiji i propovijed nikada ne bi smjelo biti jedino mjesto našeg druženja s Božjom riječju. Osobno čitanje Božje riječi je nezamjenjivo iskustvo u vjerničkoj duhovnosti. Ako se neki vjernik i uputi u čitanje Biblije, često se dogodi da nakon kratkog vremena odustane jer ga biblijski tekst i opisi koje ne razumije zamore i obeshrabre u plemenitu nastojanju da nastavi čitati dalje unatoč poteškoćama. Zajedničko čitanje Biblije, Lectio Divina, ili bilo koji drugi oblik zajedničkog okupljanja komu je u središtu Biblija, može biti od velike pomoći za nastavak čitanja Svetog pisma osobno. Uz čitanje teksta Svetog pisma uvijek je dobro čitati i koju knjigu komentara, a već i samo čitanje uvoda ili bilježaka koji se nalaze u bolje opremljenim izdanjima Biblije, od velike je koristi za razumijevanje pojedinih biblijskih knjiga i opisa. Svaki je pristup Svetom pismu dobar. Valja izabrati onaj koji pojedincu najviše odgovara. U Bibliji nema suvišnih riječi. Samo je važno čitati i ne odustajati. Ponekad razumijevanje dođe kasnije.

Nedjelja Riječi Božje nalazi se u razdoblju u godini koje poziva na jačanje veza sa Židovima te na molitvu za jedinstvo kršćana. Koliko nam u tomu pomaže Sveto pismo? Na tom tragu: „U Starom zavjetu je skriven Novi, a u Novom je otkriven Stari“ (Sv. Augustin). Kako stoga objasniti jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta?

Biblija je plod iskustva vjere Izraelskog naroda, što je zapisano u Starom zavjetu, ali i iskustva vjere apostola i članova Crkve koje je zapisano u Novom zavjetu. Naša se vjera temelji na obama iskustvima. I Stari i Novi zavjet su utkani u vjeru Crkve. Nije moguće odvajati jedno iskustvo vjere od drugoga jer je jedan Bog o kojemu Biblija govori. Jedna je Riječ Božja koja se na više načina i u raznim izričajima priopćavala i praocima Izraela i apostolima i vjernicima prve Crkve i nama danas. Obećanja dana Izraelu nisu minula. Proročke riječi izraelskih proroka itekako i danas vrijede. Mudrost koju je stekao Božji narod Starog zavjeta i nama može poslužiti. Evanđelja i spisi Novoga zavjeta otkrivaju vrijednost iskustva vjere Staroga zavjeta i ohrabruju nas na putu provođenja Božje riječi u našem životu.

Sv. Jeronim je kazao da tko ne poznaje Riječ Božju, ne poznaje ni Krista. Zašto je svakom vjerniku, ne samo svećenicima, redovnicima i redovnicama, važno uistinu poznavati Sveto pismo?

Cilj slavljenja Nedjelje Božje riječi nije samo svečano pokazivanje Biblije u zajednici vjernika, nego prenošenje slavlja Božje riječi iz liturgijskog prostora u svakodnevni život, u obitelj. Zapisane riječi spasenja u Bibliji otvaraju mogućnost da ćemo u povjerenju Božjoj riječi uspjeti nadvladati sve nedaće, tjeskobe, nevolje i zbunjenosti koje pred nas stavljaju zahtjevi života u ovome svijetu. Međutim, uvijek ostaje pitanje s kojim se moramo susresti kao vjernički narod i kao pojedinci: kako ćemo Božjom riječju nadići poteškoće ako ne poznajemo Sveto pismo i ako ne čitamo Bibliju? Podizanje pozornosti na važnost Božje riječi za život vjernika počinje već u pokazivanju poštovanja prema samoj knjizi Biblije. Zbog toga nas papa Franjo poziva da se u slavljenju Nedjelje Božje riječi ponajprije očituje dostojanstvo same knjige Svetog pisma. Često se, naime, događa da se prema Božjoj riječi i prema knjizi u kojoj je ona zapisana ponašamo nemarno. Promotrimo samo svoje Biblije. Gdje ih držimo i kako ih uporabljujemo? Nalazi li se Biblija na počasnom mjestu u našoj kući ili je već dugo netaknuta na nekoj polici prekrivena debelom prašinom. Lijepo bi bilo kad bismo se barem na Nedjelju Božje riječi sjetili da imamo Bibliju i ponijeli je sa sobom u crkvu na liturgijsko slavlje. Iako je ovo već šesta godina da se slavi Nedjelja Božje riječi, u nekim župama i vjerničkim zajednicama o tome nema ni spomena. Slavlje Nedjelje Božje riječi nije samo župnikov posao, nego briga cijele zajednice i svih obitelji u župi. Bilo bi dobro da vjernici zajedno sa župnikom upriliče i organiziraju Nedjelju Božje riječi. Slavljenje Božje riječi u obitelji može se produžiti razgovorom o Bibliji, gledanjem nekog filma s biblijskom tematikom, kvizom s pitanjima o biblijskim osobama i događajima. Sve to može uvelike pomoći i djeci i odraslima u stjecanju navike druženja s Božjom riječju i stvoriti potrebu da svi članovi obitelji češće čitaju Bibliju. Toliko je toga što možemo učiniti da nam Biblija postane izvor svakodnevnih molitvenih i vjerničkih aktivnosti.

https://www.nedjelja.ba/hr/komentari/intervju/bozja-rijec-je-baklja-koja-rasvjetljuje-zivote-vjernika/35398

Natrag