BISKUPOVA BOŽIĆNA ČESTITKA 2013.
ZAČEĆE I ROĐENJE SINA BOŽJEGA Vjerovanje nas apostolsko uči dvije povezane istine, od kojih jednu ovih Božićnih dana liturgijski slavimo:
ZAČET PO DUHU SVETOM. Uvijek je bilo onih koji su nijekali da je Marija začela svoga Sina po Božjemu Duhu. Pa i među kršćanima. Danas, na primjer, ima protestantskih zajednica koje to izričito niječu. One smatraju da se ovaj članak Vjerovanja ne smije uzimati u doslovnom, nego u prenesenom smislu. Zato vele: Onaj koji u to vjeruje, može se smatrati pravovjernim; ali ako odbacuje taj nauk, ne smije se smatrati – heretikom! Posve nelogično!
Nastojeći izbjeći prihvaćanje doslovnoga smisla s obzirom na ovaj članak, neki se takvi nekatolici pozivaju na židovski mentalitet i poimanje začeća. Židovi su naime uvijek smatrali da prigodom začeća djeteta sudjeluju tri faktora: otac, majka i - Duh Božji. Sveti je pisac, kažu, želio istaknuti posebnu ulogu Duha Svetoga, zato je onako nejasno prikazao ili posve umanjio Josipovu ulogu.
Mi katolici čvrsto vjerom držimo da roditelji, po Božjoj rasporedbi, daju tijelo, a Bog daje dušu novomu biću. Ako nema Božjega dara duše, nema ni djeteta po samom tijelu! Kod vremenita začeća ili utjelovljenja vječnoga i jedinorođenoga Sina Božjega od Djevice Marije u Nazaretu Duh je Sveti po svojoj božanskoj snazi i zahvatu učinio posve izlišnim naravno sudioništvo muža, konkretno sv. Josipa. Da su tako shvatili i povjerovali sami sveti pisci, Matej i Luka, jasno nam pokazuje rečenica: „Bogu ništa nije nemoguće" (Lk 1,37). Nemoguće je govoriti o nemogućnostima kada je u pitanju Božja akcija i intervencija! Bog je pripremio Djevicu Mariju tako da je i ona sama bila začeta bez iskonskoga grijeha od svojih roditelja Joakima i Ane, što slavimo svetkovinom Bezgrješnoga začeća!
ROĐEN OD DJEVICE MARIJE. Ni na jednom sveopćem Koncilu nije definirana dogma o Marijinu djevičanstvu. To zapravo i ne treba dogmatizirati - kako kaže J. Ratzinger u Uvodu u kršćanstvo govoreći o ovom članku - jer je to jasno istaknuto u samom Novom Zavjetu. Prema tomu, to je pra-dogma, pra-temeljna istina Kristova utjelovljenja. Na svakom ekumenskom Koncilu, na kojem je bilo govora o Isusovoj majci, Mariju oci nazivaju „vazda Djevicom". To je kao njezino vlastito ime Marija. Što veli o tome Sveto Pismo i časna Predaja?
Sveto Pismo. Dva su mjesta na kojima se govori o djevičanskom Marijinu začeću Sina Božjega. Oba bitna i nepobitna.
Matejev izvještaj: „A rođenje Isusa Krista bijaše ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego će se oni sastati, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego smišljaše kako da je potajice otpusti. Dok je on to snovao, gle anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: 'Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga...'." (Mt 1,18-20). Ovi istaknuti izrazi mogu zadavati određene poteškoće. Kako razriješiti pojmove: zaručnica, žena, otpuštenje, muž?
U židovskoj ženidbi postojala su tri stadija: Najprije dogovor ili ugovor. Taj se ugovor mogao obaviti čak nekoliko mjeseci nakon rođenja djece. Roditelji su ugovarali ženidbu i udaju za svoju djecu. Zatim zaruke. Kada bi djeca poodrasla i postala punoljetni članovi društva, mogle su se ostvariti zaruke koje bi trajale po godinu ili više dana. Za vrijeme zaruka zaručnici su se smatrali mužem i ženom, tako da je trebala otpusnica ako ne bi željeli živjeti zajedno u braku nakon zaruka. Vrijeme zaruka nije dopuštalo uporabu ženidbenih prava. Zato, ako bi za vrijeme zaruka muž, tj. zaručnik umro, ostala bi zaručnica koju su zvali: djevica-udovica. I konačno ženidba. Nakon godine dana slijedilo je religiozno vjenčanje i obiteljski život sa svim pravima i dužnostima.
Josip i Marija bili su u drugom stadiju, tj. u zarukama, kada se dogodilo čudo ili još bolje: Otajstvo Utjelovljenja. Zato nam je razumljiv Matejev tekst u kojem se govori o Josipu kao mužu, i o Mariji kao ženi, a ipak se jasno i nedvosmisleno naglašava isključiva uloga Duha Svetoga prigodom Marijina zatrudnjenja Božjega Sina.
Lukin izvještaj: „U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; djevica se zvala Marija... No anđeo joj reče: Ne boj se, Marijo, ta našla si milost u Boga! Evo začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu im Isus... na to će Marija anđelu: Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: Duh Sveti sići će na te, i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji" (Lk 1,26.30-32.34-35).
Imajući u vidu spomenute ženidbene stadije, u kojima se lako razrješuju gore navedeni izrazi, ovdje možemo samo istaknuti posve razgovijetnu ulogu Duha Svetoga u začeću Sina Božjega. To je začeće posve Duhovo djelo, i Marijino, razumije se.
Crkvena Predaja. Već od 2. stoljeća crkvena je predaja jednodušna s obzirom na Marijino djevičanstvo i u samom činu začeća. Navedimo sv. Ignacija Antiohijskoga, s početka 2. stoljeća (+107.). Kršćani su „posve uvjereni, što se tiče našega Gospodina, da je on doista iz Davidove loze po tijelu, ali Sin Božji po božanskoj volji i moći, doista rođen od Djevice" (Pismo Smirnjanima, I, 1, 2).
Katolička Crkva vjeruje da je Marija bila i ostala Djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda. Ona je Majka-Djevica. Jedinstveno biće na ovome svijetu.
I dok zahvaljujemo Bogu Ocu koji je poslao Sina svoga te snagom Duha Svetoga postao čovjekom radi nas ljudi i radi našega spasenja, čestitamo svim katoličkim vjernicima Rođenje našega Spasitelja Isusa Krista i molimo obilnu milost mira i radosti po zagovoru njegove majke Marije i o Božiću i kroz sve dane Nove 2014. godine!
Ratko Perić, biskup